Requiem za Belu Nemeth (Croatian)

Vladimir Jakopanec – Requiem Za Belu Nemeth. U svom romanu Requiem za Belu Nemeth, Vladimir Jakopanec vraća se psihološkom profiliranju likova kojima je sudbina preprijecila put prema uspjehu. Ako su Anita i Bruno u prvom Jakopančevu romanu bili žrtve čitavog niza psiholoških problema koje nameće iseljeniški zivot, ako su Darko, Martin i čitav niz likova iz njegova romana Heretici žrtve jednog krivo shvaćenog religijskog sustava i poremećenih društvenih odnosa i vrijednosti, onda je Bela u ovom romanu žrtva nasilja u domu, koje će ostaviti ožiljke i odrediti njen život. Ovaj put Jakopanec se priklonio ponešto suvremenijem stilu pripovjedanja. Naraciju često pokreće asocijacija, a nedostatak dijaloga zamjenjuje unutrašnji monolog. Za razliku od ostalih svojih romana, Jakopamec nas ovaj put vodi u priču od njena kraja, vješto nas vodi prema početku i onda zatvara krug ne samo krajem priče, već i pričom o kraju života, i to na upečatljiv i poetičan način. Lajtmotiv priče jest iseljeničko iskustvo glavnih protagonista ovoga izuzetnog romana, ali na tom jadnostavnom lajtmotivu Jakopanec gradi mnogo kompleksniju strukturu svoje naracije. Kao I obicno, izuzetno zanimljiva fabula isprepletena je kratkim esejima, koji ne samo da daju smisao cijeloj priči, već je i uzdižu na nesvakidašnju razinu. Definitivno, roman koji se pamti još dugo nakon što je pročitan. Autor romana na vješt način isprepliče doživljaje i zgode iz života dvoje sada već vremešnih judi i na taj način stvara napetu i dinamičnu radnju. Uz događanja iz njihovih života, posebice iz mladosti, niže slike Hrvatskoga i Australskog društva, te posvećuje pozornost načinu života doseljenika iz raznih djelova Hrvatske koji su namjerno ili igrom slučaja za svoju drugu domovinu odabrali Australiju. U ovom dinamičnom romanu punom napetih situacija i nenadanih preokreta, govori se o dva paralelna, premda udaljena svijeta – o Hrvatskoj i Australiji, o ljubavi i strasti, o izgubljenim iluzijama i nadi, o prolaznosti i trajnosti, o životu i smrti, o vjeri i Bogu. U ozračju obavijenom Faureovim Requiemom, bezimeni pripovjedač romana počinje razmišljati i o svojoj bolesti, završetku života i vječnosti. Sviđala mi se u tom trenutku naša prolaznost, ta godišnja doba koja se mijenjaju, to lišće koje nakon svog zelenila, na kraju jeseni procvate u svim mogućim bojama i onda otpada s grana i tako nam radosno šušti pod nogama. Uplašio sam se vječnosti, jer u nju se ne ulazi doli kroz smrt – razmišlja bezimeni pripovijedač, ovaj put nad svojom vlastitom bolešću.